Hodanje je važna ‘disciplina’ koja se trenira po načelu pokušaja i pogrešaka. Pritom će dete bezbroj puta pokušati ustati iz sedećeg položaja posle čega će se vratiti na pod ili pasti. Trebate li ga baš svaki put uhvatiti?
Deca sede, pužu, dižu se i padaju, pokušavaju da dohvate stvari, da hodaju… Sve je to dio zdrava razvoja. I koliko nam god mališani izgledali krhko, spremni su podneti danak koji je potreban kako bi prohodali. Telo im je gipkije nego što možete zamisliti, a mišići svakim danom postaju sve čvršći. Vi ste, kao dobar roditelj, spremni učiniti sve što je potrebno za njihovu sigurnost i sreću. Ipak, pripazite da vaše ponašanje ne bude previše zaštitničko jer to može uzrokovati neželjene posledice.
Preuzimanje odgovornosti
Osnovno je pravilo: “Kako si se popeo, tako i siđi”. Dete koje se bez tuđe pomoći može podići u stojeći položaj na neki je način odgovorno za svoje pokrete i trebalo bi se samo vratiti nazad na pod. To je otprilike kao da se vi penjete na planinu i na vrhu shvatite da ne znate kako da siđete nazovete helikopter da dođe po vas. Time odgovornost za svoje ponašanje prebacujete na druge.
Ako majka uhvati dete svaki put kad ono ustane i počne se spuštati, šalje mu poruku da je ona deo njegovog mehanizma za kretanje i samim tim odgovorna za njegovo sigurno “sletanje”. U takvom će se slučaju dete prepustiti padu kad god vidi majku u blizini, čak i kada je u uzrastu da se može samostalno spustiti iz stojećeg u sedeći položaj. Taj se osjećaj vremenski može protegnuti pa su česti primeri u kojima dete iskače iz sedalice pokraj koje stoji mama i razgovara s prijateljicom.
Dete odbija da razlikuje pratite li ga pogledom i jeste li ga spremni uhvatiti ili ste mu možda okrenuti leđima. To je i razlog zašto se većina nezgoda događa u blizini roditelja koji ne stignu da reaguju.

Dopustite detetu da nauči da pada
Iskustvo kao lekcija
Dete koje nije “hvatano” vrlo brzo nauči da se oslanja na sebe jern naučiti najbolji i najsigurniji put do dole. Dobar primer za to su dečji padovi na najzgodniji način padajući na bok ili na guzu. Deca koja nemaju iskustva s padovima najčešće i doživljavaju dramatične padove s većim posledicama.
Ako vam je to teško zamisliti, možda vam pomogne sledeći primer. Zamislite zadatak u kojem treba da padnete na leđa, a prijatelji vam obećavaju da će vas uhvatiti. U tom trenutku se morate dobro koncentrirati kako biste smirili sve glasove u glavi koji vam govore ”Ne”. Taj ”Ne” nema dete koje nema iskustvo u padanju. Zato je zaista važno da ga naučite da samostalno vlada svojim telom. Nemojte ga sprečavati u tome.
Ljubav pre svega
Poslednje, ali ne i manje važno: ne žalite dete kada padne baš preterano. Napaćeni izraz na vašem licu rasplakaće i dete s najjačim karakterom koje je upravo palo i baš je to potrebno izbeći. Uplašiće se vaše reakcije i spontano zaplakati iako ga ništa naročito ne boli.
Ne zaboravite biti nasmešeni, takođe se ne rugajte detetu kad padne i ne ignorišite detetovu bol ako želi utehu. Uz jedan veliki zagrljaj, potaknite ga na novi pokušaj i preokrenite celu situaciju u igru i zabavu jer tada nema mesta suzama.
Prvo istražujem, onda odmaram
Neka deca nakon ponavljanih padova prestaju istraživati stajanje. To je znak da još nisu spremna za stajanje. Kada dođe njihovo vreme, sa sigurnošću će se popeti u stojeći položaj i spustiti se dole. Većinom se radi o razdoblju od nekoliko dana.
Najjednostavniji put kako dete naučiti odgovornosti za vlastite pokrete jest da se malo udaljite od njega u ključnom trenutku. Dete mora znati da ga nećete uhvatiti, a vi to morate znati. Ipak, ne ispuštajte ga iz vida. Upozoravajte ga da se čvrsto drži. Isprva će plakati i moliti pomoć, ali će se čvrsto držati. To je instinkt koji ne treba gušiti. Ostavite ga malo da doživi taj trenutak, a zatim mu pokažite kako da se spusti. Budite mu podrška.

























































































































































Komentari (0)